U posljednje vrijeme često se nameće pitanje da li ponovo lansiranje nekih starih stvari i proizvoda ima smisla u okviru današnjeg modernog tržišta. Nedavno me netko pitao da li mi obnovljeni antikni ženski satovi danas imali kupce na tržištu.
Ako bi krenuli u proizvodnju nečeg smislenog, u smislu da naprave nešto što je drugačije, kvalitetno, a da zadrži vizualni identitet kakav su imali ženski satovi nekada, definitivno bi imalo prolaznu ocjenu, uz prethodnu informaciju koje mehanizme koriste i da su se pokazali kao nešto što funkcionira.
Ne znam koji je bio cjenovni rang, mislim da je tada Omega bila puno skuplja, ali postojale su razne opcije i skupljih satova. Ako bi se takvi ženski satovi opet danas kupovali, to bi najviše bilo zbog sentimentalne vrijednosti.
Mislim da bi bila izuzetna ideja ako se to napravi na pravi način. Ali, ako se ne uradi dobro, to može baciti sjenu i na ono što su nekada ti ženski satovi predstavljali.
Još kao mali se sjećam tog jutarnjeg navijanja sata, to je nešto što je bilo dio obaveznih jutarnjih aktivnosti.
Iz ove perspektive gledano ima smisla proizvod plasirati malo starijima, na mene i starije koji generalno imaju povezanost sa time što su ženski satovi nekada predstavljali. Podići na taj nivo da brend meni pristupi kao nekome tko ima tu sentimentalnu žicu, zato što ja već imam to, i onda ću ja kroz dobar, kvalitetan sat i ostalo, i onda ću ja početi indirektno da spuštam na dolje svoje iskustvo, odnosno na mlađe i da tako ću pobuditi interes. Ne bih išao odjednom na mlađu populaciju zato što oni nisu svjesni brenda i mislim da bi to bio potpuni promašaj jer oni ne znaju da li se to zove Raketa ili Casio. Mora se prvo izgraditi nešto njima prepoznatljivo i kad su ženski satovi u pitanju.